Čudan je oblik književnoga djela Komedija od života u kojem Mate Maras na početku napominje kako je odlučio „baciti pogled unatrag“ i skupiti razasute zapise koji svjedoče o njegovu dosadašnjem putovanju kroz dolinu suza koja se naziva književnošću. Autor je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskom prevodilaštvu i razumljivo je da se njegovo izvorno pisanje neraskidivo oslanja na iskustva koja je stekao s velikanima svjetske literature. Ovdje je trajno nazočna Božanstvena komedija koja ga nadahnjuje već pola stoljeća, od mladenačkog napora da nadopuni slavni Kombolov prijevod, do skorog izlaska iz tiska toga remek-djela koje je sâm cjelovito pohrvatio. Pedesetak zapisa o ljudima i događajima nose u zaglavlju po jednu Danteovu tercinu ne bi li na svaki od njih pala sveta zraka nedosegnute svjetlosti. Listajući stranice toga rukopisa, pratimo autorov život od djetinjstva do današnjih dana. Čitajući taj izbrušeni tekst i efektne završetke nehotice požalimo što se autor — trajno zauzet prevođenjem svjetskoga književnog blaga — tek tu i tamo okušavao u izvornim djelima. Kroz ovaj mozaik raznorodnih pripovijesti protječe rijeka vremena kojom pluta mnošto nepovezanih sudbina, često s imenom i prezimenom. Upravo nas ta raznolikost tema privlači, jer ne obvezuje na kontinuirano čitanje, a gdje god zakopamo ispod površine, čeka nas nešto zanimljivo i nekako poznato. Od pričice o početnici Zrno znanja i šahovskom priručniku, od tugaljiva sjećanja na ključ koji je nanio bol majci, preko dnevnika s tumaranja s Eljubom po Hercegovini, preko „gorkih trešanja“ i tugaljiva vojnikovanja, preko obiteljskog života u Poreču i anegdota o Tomizzi i Zaniniju, pa sve do sudbonosnih susreta sa Shakespeareom i Rabelaisom, i tako dalje, iz dana u dan raste iskrena ispovijest čovjeka koji je čitav život pokušavao svima kazivati svoj život.