Knjiga se u prvom dijelu bavi djelovanjem umjetnika i publike u ratom pogođenim gradovima te dokazuje da je kazalište postalo svetište, iznimno važno kao snaga i poticaj za daljnji život, mjesto otpora agresoru, odmor ratniku, utjeha prognaniku. U drugom dijelu knjige autorica analizira korpus hrvatske drame na temu Domovinskoga rata sa stotinu trideset naslova dijeleći ga na ratne i poratne drame. U trećem dijelu analizira odnos poratnog kazališta prema temi Domovinskog rata i pokazuje kako su kazališta glavne struje tu temu zloupotrebljavala ili krivo interpretirala slijedeći europske (umjetničke) i lokalne (političke) trendove prikazivanja bezlične slike svijeta do nametnute hrvatske krivnje. Četvrti dio analizira problem nepostojanja junaka u ratnom kazalištu i dolazi do zaključka o važnosti katarze u ratnom vremenu. Knjiga je opremljena brojnim fotografijama i preglednim tablicama, a na kraju slijede detaljni kronološki popisi ratnih repertoara.