Knjiga Jezikopisnice, kao što piše u podnaslovu, bavi se tematikom usvajanja, učenja i poučavanja hrvatskoga jezika u ranojezičnome diskursu. Riječ je o razdoblju koje se u stručnoj literaturi obično dijeli na predškolsku dob od 3. do 6. godine (language acquisition) i ranu školsku dob od 7. do 12. godine (language learning). Knjiga je zbir teorijskih rasprava i istraživačkih radova objavljenih u stručnoj periodici u posljednjih desetak godina, u kojima se navedena problematika promišlja u skladu sa suvremenim lingvističkim, lingvodidaktičkim i psiholingvističkim teorijama te teorijama ranoga jezičnoga razvoja.

Učenje svakoga jezika, pa tako i hrvatskoga, znači usvajanje određenoga jezičnoga sustava i strukture, tj. onoga što se uobičajeno naziva njegovom formalnom supstancom, ali i svih potencijala i ograničenja koji se unutar jezičnog sustava pojavljuju. Taj je proces osobito značajan u ranojezičnome razdoblju, jer dječja razvojna obilježja i njihove psihokognitivne mogućnosti uvjetuju učenje. Stoga radovi u knjizi teorijski i praktično osvjetljavaju razvoj jezičnih kompetencija na početku školovanja, ponajprije predstavljajući prilog istraživanjima u procesu standardizacije početnoga čitanja i pisanja, ali nastavljajući promišljati i aktivnosti vezane uz vještine slušanja i govorenja (dominantne u predškoli). Naglasak je ponajprije na razvoju komunikacijske kompetencije, a potom i na usvajanju temeljnih elemenata lingvističke kompetencije kao što je npr. pravopisna, gramatička, leksička norma.

Iako su članci u knjizi većinom izvorni znanstveni radovi nastali kao rezultat znanstvenih istraživanja u području primijenjene lingvistike, preoblikovani su, sadržajno povezani i prezentirani tako da čine sveučilišni udžbenik, primjeren studentima učiteljskih i drugih nastavničkih fakulteta, odgojiteljima i učiteljima, nastavnicima hrvatskoga jezika u primarnome obrazovanju, svima koji se bave izobrazbenim procesima u razdoblju ranoga jezičnoga učenja i poučavanja.

Sveučilišni udžbenik pod nazivom Jezikopisnice čine tri temeljna poglavlja i petnaest potpoglavlja, sa šest priloga na kraju knjige (sažetak na hrvatskome jeziku, sažetak na engleskome jeziku, kazalo prezimena, popis grafikona i tablica, popis litera ture, bilješka o autorici).

Uvodno poglavlje sadrži četiri teorijske rasprave: o hrvatskoj politici jezičnoga obrazovanja i njezinome odnosu prema europskome obrazovnome sustavu; o institucionalnome učenju i poučavanju hrvatskoga jezika; o psiholingvističkim i humanističkim odrednicama u nastavi hrvatskoga jezika; o komunikacijsko-humanističkome pristupu u procesu usvajanja hrvatskoga jezika, kao najprimjerenijemu didaktičkom modelu učenja u ranoj razvojnoj dobi.

Najopsežnije poglavlje nosi naziv Ovladavanje hrvatskim jezikomu ranome diskursu. Čini ga devet zasebnih potpoglavlja, sadržajno povezanih osnovnom temom cijele knjige, a to je pokušaj da se u hrvatsku lingvodidaktičku teoriju i jezikoslovnu praksu, osobito kad je riječ o ranome učenju jezika, unesu pozitivne promjene kako bi institucionalno učenje materinskoga hrvatskoga jezika bilo uspješnije i djeci primjerenije. Ranu fazu usvajanja hrvatskoga jezika obilježavaju tri temeljne odrednice: komunikacijska polifunkcionalnost (bez obzira na gramatičku normativnost i znanje o jeziku); okomita višejezičnost (ispreplitanje kodova i jezičnih idioma unutar sustava istoga materinskoga jezika); dječji neologizmi (spontane novotvorbe kao odraz stvaralačke kognitivno-afektivne jezične djelatnosti). U skladu s tim odrednicama jesu i teme potpoglavlja: Paralelni jezični kodovi - poticaj ili prepreka u sustavu rane višejezičnosti; Lingvistička i komunikacijska kompetencija u ranojezičnome razvoju; Dobna frazeologija kao razvojno obilježje dječjega govora; Standardnojezična normativnost i/ili komunikacijska funkcionalnost u nastavi hrvatskoga jezika; Inovacijski semantemi u procesu usvajanja jezičnoga znaka; Jezičnost i međujezičnost između sustava, podsustava i komunikacije; Jezik i nejezične sastavnice govora; Početno pisanje kao temelj usvajanja ortografske kompetencije učenika; Nova lingvistika komunikacije u diskursu novih medija.

U poglavlju Jezik udžbenika i nastava hrvatskoga jezika raspravlja se o obilježjima komunikacijskih udžbenika i utjecaju udžbeničkih tekstova na proces usvajanja i učenja materinskoga jezika u ranoj razvojnoj dobi. S udžbeničkim se tekstovima učenici susreću svakodnevno, osobito u nastavi hrvatskoga jezika, koji u mlađim razredima osnovne škole imaju 4 sata tjedno. Stoga tekstovi imaju iznimnu ulogu u formiranju učenikova vokabulara, a utječu i na razvoj jezičnih kompetencija učenika. Pritom je važan jezični ustroj i opsežnost teksta, izbor primjerenoga leksika i način prezentacije u ranojezičnoj fazi koji bi nužno trebao biti povezan s dječjim spoznajnim mogućnostima, jezičnim iskustvom, predznanjem, interesima.

Sva teorijska promišljanja i praktična istraživanja o postupcima, metodama i strategijama učinkovitoga razvoja učenikovih jezičnih kompetencija na početku školovanja dio su znanstvenoga projekta Razvoj komunikacijske kompetencije u ranome diskursu hrvatskoga jezika (Učiteljski fakultet, voditeljica projeka prof. dr. sc. Dunja Pavličević Franić). Iako je komuniciranje na materinskome jeziku istaknuto kao primarna kompetencija i preduvjet razvoja svih ostalih ključnih kompetencija koje se ističu u dokumentu Europske komisije, a jezična je kompetencija istaknuta i u Zajedničkome europskome referentnom okviru za jezike: učenje, poučavanje, vrednovanje (ZEROJ, ŠK, 2005), u hrvatskome se jezikoslovlju rijetko tko sustavnije bavio lingvističkom i komunikacijskom kompetencijom u ranojezičnome diskursu. Većina psiholingvističkih i sociolingvističkih istraživanja o usvajanju materinskoga jezika u ranome razvojnome razdoblju provedena je na korpusu nekoga od velikih europskih jezika, ponajprije engleskome. No iako su načini usvajanja jezika razvojno slični, dakle postoje univerzalije kako u pogledu morfološko-sintaktičkih kategorija tako i u sadržaju ranoga leksikona, nema dvojbe da jezični ustroj, koji se razlikuje od jezika do jezika, utječe na usvajanje i oblikovanje materinskoga jezika u ranome diskursu, pa su nužna istraživanja za svaki pojedini jezik. Stoga se u knjizi sustavno iznose teorijske podloge i praktični primjeri koji, u okviru funkcionalno-komunikacijskoga pristupa, vode sustavnome, svrhovitome i uspješnome procesu učenja hrvatskoga jezika u ranome diskursu.