Čitanje povijesti književnosti (metodološki modeli književnopovijesnih istraživanja u hrvatskoj znanosti o književnosti) Perine Meić prvo je djelo takve vrste u hrvatskoj znanosti o književnosti. Predstavlja svojevrsni pokušaj artikulacije teorije povijesti književnosti na temelju analize povijesti (novije) hrvatske književnosti objavljenih u 20.stoljeću.Vlastite teorijske pretpostavke autorica zasniva na konceptu kojeg naziva metodološko formacijskom analizom u okviru kojeg opisuje metodološke modele, imajući na umu neka od najvažnijih pitanja metodologije povijesti književnosti. Predmet njezina istraživanja je metodološka forma književnopovijesnoga teksta zbog čega se može reći da predloženi teorijski koncept predstavlja alternativu čitanjima povijesti književnosti usmjerenih na sadržaj proučavanih povijesti. S obzirom na originalnost pristupa, kritičnost, temeljitost, dosljednost i argumentiranost u analizi i zaključcima, te činjenici je autorica otvorila put u nova istraživačka područja, možemo se složiti socjenom akademika, prof. dr. sc. Milivoja Solara koji je doktorsku disertaciju Perine Meić, u izvješću napisanom u postupku obrane,ocijenio kao “vrijedan prilog kako teoriji tako i povijesti hrvatske književnosti”.

Prof. dr. sc. Pero Šimunović

Čitanje povijesti književnosti je doktorska disertacija koja je, podnaslovom Metodološki modeli književno povijesnih istraživanja u hrvatskoj znanosti o književnosti, 8. veljače 2007., povoljno ocijenjena i obranjena na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, pred povjerenstvom u sastavu: akademik, prof. dr. sc. Milivoj Solar, akademik, prof. dr. Ante Stamać i prof. dr. sc. Vinko Brešić.Čitanje povijesti književnosti Perine Meić teorijska je snimka i razradba većeg dijela korpusa što ga čine povijesti hrvatske književnosti napisane i objavljene u 20. stoljeću. Posebnom analizom svake od tih povijesti autorica je uspostavila čistu i preglednu mrežu historiziranih književnih činjenica i njihova opusa u odnosnim povijesnim prikazima, te kao cilj istraživanja, njihove modele. Oni se oblikuju kao dvije temeljne razlikovne skupine, svaka sa svojim podrazredima. Prva se skupina zove modeli tradicionalne povijesti književnosti s trima podvrstama što ih oprimjeruju sljedeće povijesti: Prohaska, Barac, Ježić, Živančević i Frangeš, Vučetić, Jelčić, Slobodan Prosperov Novak, višekratno Šicel i višekratno Frangeš. Druga se skupina zove modeli žanrovske povijesti književnosti, također s trima vlastitim podvrstama, a oprimjeruju ih: Korać, Lasić, Milanje te Krešimir Nemec, predstavnik žanrovske recepcijske knji-ževnopovijesne podvrste. (…) Perina Meić svojom je disertacijom visoke metateorijske razine ocrtala, prva u nas, jasnu sliku moderne hrvatske književnopovijesne misli.

Akademik, prof. dr. sc. Ante Stamać