Ovo djelo, prozvano udžbenikom filozofije jezika, jedno je od najzanimljivijih i najvažnijih pokušaja u izvlačenju filozofskih zaključaka iz komparativne lingvistike. Jezik definira pomoću njegovih dviju sastavnih formi – vanjskog dijela koji je njegov glasovni oblik i unutarnjeg ili duhovnog dijela koji čini poraba glasovnog oblika u označavanju predmeta i povezivanju misli. Te dvije sastavnice, posebice njihovo uzajamno međuprožimanje, tvore individualnu formu svakog jezika.