Zašto nas ta nadosobna, izvanredno pažljivo oblikovana, ali ne senzacionalna povijest - jer unatoč svemu jest povijest - ipak dira i doimlje nas se? Portret umjetnika u mladosti historija je jedne mladenačke pobune, otimanja jedne orginalne ličnosti iz sredine koja ga je rodila i koja traži konformizam. Taj Bildungsroman o formiranju jednog mladog umjetnika spremnog da zakorači u svijet da se po milijunti put, kako sam kaže "suočim sa stvarnošču iskustva i da u kovačnici svoje duše iskujem još neostvarenu savjest svoga naroda" - to je u svom općem vidu roman svake mladenačke pobune. Ali kako to, kad je namjera piščeva bila suprotna: kad je težio da svom svojom jezičkom promišljenošću strogo individualizira svoj predmet? Upravo time, rekli bismo po Stephenovoj teoriji, što je nastojao da svoj predmet sagleda cjelovito, u potpunosti, da ga pojmi u njegovom unutrašnjem sukobu, kao "kompleks, mnogostruk, djeljiv, odvojiv, sastavljen od svojih dijelova, rezultat svojih dijelova i njihov zbroj", i da se osjeti njegovu sasvim jedinstvenu, neponovljivu jasnost kojom zrači "duša najobičnijeg predmeta"