Nova zbirka Stjepana Šešelja potvrđuje pjesnikovu autohtonost i samosvojnost, svjedoči o njegovu brižljivu odabiru riječi i različitim jezičnim razinama, od posve standardnoga jezika, preko dijalektizama, do arhaizama ili preuzimanja i posuđivanja riječi iz hrvatskoga bašćinskog književnog korpusa. Riječ je o nostalgičnim, baladačinim i spomenarskim stihovima koji otkrivaju raznolika stanja i lirskog subjekta, i onoga pojma „duhovne Hrvatske“ (u koju je čvrsto ukorijenjen sadržajno i jezično i njegov naretinski zavičaj) do čije mu je proslave najviše stalo.