KUĆA ČEKANJA, TIŠINA HEROJA

Jana je otvorila prozor Ivičine sobe. Pod prstima je osjetila kako drvo okvira ponedjeljkom pamti svaki njezin dodir. Trideset i četiri godine, isto vrijeme, isti pokreti. Ritual koji ju je držao na životu koliko i disanje... Iako je sve bilo složeno, Jana je morala sve ponovno složiti. Brisala je pažljivo radni stol, poravnala je knjige pazeći da ne promijeni položaj ni jedne stvari. Oprezno je obrisala krpom postere koje je već nagrizlo vrijeme, ali još su se nazirali pjevači i grupe koje je Ivica obožavao. Tijek njezine svijesti utišao je bučni usisavač koji je usisavao nevidljivu prljavštinu. Jana ga je neumorno vukla sve dok nije usisao i najmanju mrvicu ničega.