Čovjekovu nutarnju podvojenost kao temu naznačuje već naslov romana Kontrapunkt. Preuzet je iz glazbe i označava način skladanja u kojemu se u kontrast stavljaju usporedne suprotstavljene teme, najkraće rečeno . Fuga je vrhunski oblik takvog komponiranja, pa ne začuđuje da se Huxley na samom početku tog svog romana, već u drugom poglavlju koristi opisom Bachove glazbe kod Lady Edward da bi naglasio princip kojim će se poslužiti u komponiranju cijelog romana kao kod opisa pojedinih likova. Navest ću samo kraći dio tog odlomka, donekle skraćen, koji je ujedno i interpreacija značenja te glazbe za Huxleya: „U uvodnom largu...Johann Sebstian dao je izjavu: Postoje velike stvari na svijetu, plemenite stvari; postoje ljudi kraljevski rođeni, postoje zbiljski osvajači, istinski gospodari svijeta. Ali jednog svijeta koji je, avaj!, zamršen i mnogovrstan, nastavio je razmišljati u fugalnom allegru. Čini ti se da si našao istinu; jasnu, određenu, očiglednu, najavile su je violine; imaš je, trijumfalno je držiš. No ona isklizne iz tvog shvaćanja da bi se prikazala u novom vidu među čelima (...) da bi na časak stvorili prividno konačnu i usavršenu harmoniju, samo zato da bi se opet razdvojili. Svaki je uvijek sam i odvojen i zaseban. 'Ja sam ja', tvrdi violina; 'svijet se okreće oko mene', doziva čelo. 'Oko mene', inzistira flauta. I svi su jednako u pravu i jednako u krivu; i ni jedno neće slušati druge. U ljudskoj fugi ima milijardu i osamsto mijijuna dijelova. Rezultirajuća buka znači možda nešto statističaru, ali ništa umjetniku.“ Katkada, slijedi dalje Huxley svoju misao, umjetnik nailazi na smisao, kad promatra samo jedan i dva dijela ljudske fuge. Opet je Bach taj koji „meditira o ljepoti usprkos prljavštini i gluposti, o dubokoj dobroti (usprkos svom zlu), o jedinstvu (usprkos tako zbunjujućoj raznovrsnosti) svijeta. Ljepota je to, dobrota, jedinstvo koje ni jedno intelelektualno istraživanje ne može otkriti, koje analiza raspršuje, ali u čiju je stvarnost duh od vremena do vremena iznenada i neodoljivo uvjeren.Djevojče koje za sebe pjevuši pod oblacima dostaje da se stvori ta izvjesnost. Čak je i lijepo jutro dovoljno. Je li to iluzija ili otkrivenje najdublje istine? Tko zna?“

Kontradikcije, različitosti, suprotnosti, protivnosti, groteska, bitna jezivost stvarnosti, Huxleyevo su životno iskustvo. Tko god čita Kontrapunkt, teško da neće u likovima romana prepoznati svoje poznanike, manje vjerojatno sebe. Huxley je oduvijek bio opsjednut proučavanjem karakteroloških tekstova, i u vrijeme kad je pisao Kontrapunkt vjerovao je da je u Jungovim Psihološkim tipovima našao najbolje tumačenje psiholoških razlika među ljudima. Njegova želja da ujedini znanost s književnošću tu je dobila svoju realizaciju. Svi likovi u Kontrapunktu, do najsitnijih detalja, odgovaraju Jungovoj tipologiji iz Psiholoških tipova veoma detaljno prikazanoj u knjizi eseja Proper Studies. Književni kritičari i suviše su često zamjerali Huxleyu da mu se likovi ponavljaju iz romana u roman, da je on cinik koji nema simpatije prema svojim likovima, nego se zabavlja proziranjem njihovih slabosti i nedostataka. Ta ocjena veoma je površna, zapravo posve kriva, ako znamo da se uvid u način mišljenja i života njegovih likova, sličnih njegovim poznanicima, zasniva na Jungovoj tipologiji u dobroj namjeri, edukativnoj i prosvjetiteljskoj, a ne podrugljivo superiornoj, da se nađe osnova za promjenu i poboljšanje u život svakog pojedinca. Usprkos svemu što se o Huxleyu pisalo, on je ostao humanistički racionalist. ( Iz pogovora Mateja Mužine)