Robert Roklicer

Bez detalja molim

Jedan od književnih kritičara nedavno je ustvrdio kako Robert Roklicer u sklopu suvremenih hrvatskih pjesnika srednje generacije nema bliznika, nema dakle pjesnika s kojima bi se njegovo pjesništvo moglo tijesno vezati ili naći kakav zajednički korijen. Ne mogu reći koliko je ta tvrdnja opravdana i točna jer ne poznajem u dovoljnoj mjeri najnoviju pjesničku produkciju, kako Roklicerovih sunaraštajnika, tako od njega mlađih pjesnika. Roklicer je objavio zbirku pjesama "Tamo gdje s ti, nema paukova" (Altagama, Zagreb), zbirku koja se poprilično razlikuje od novih pjesama što ih sabire pod naslovom "Bez detalja, molim".

Najprije valja upozoriti na dvije znakovite posvete: jedna posve osobna, ali jasno naznačuje da zbirku posvećuje obitelji; druga je označena riječima filmskoga redatelja Woodyja Allena i zapravo je paradoks, protuslovi prvoj posveti. Ili, možda, uskličnik pridodan prvoj posveti jest isto tako paradoks, protuslovi samoj vrijednosti onoga što se imenuje „mojom obitelji“. Bilo kako bilo, cijela se zbirka nadaje kadšto blaže, kadšto žešće, ironijskim poigravanjima sa stvarima, zbivanjima i odnosima koji su sami po sebi vrlo ozbiljni. Uporaba svakodnevnoga govora, nepotskoga vokabulara, otvorene, poluotvorene ili prikrivene erotske aluzije, grubi prizori iz bračnoga života, no ne kao teška, mučna i iscrpljujuća psihološka i egzistencijalna stanja likova u čuvenu Bergmanovu filmu, nego kao humorna nadmetanja muškoga i ženskoga elementa što bi u krajnjem slučaju trebala završiti njihovim raskidom, odvajanjem ili međusobnim zaboravom. Dakako, nisu posrijedi sirove strasti ili kakva mazohističko-sadistička iživljavanja, više je tu hinjene grubosti i silovitosti, a negdje u dubokim slojevima lirskoga „ja“ zapravo drijema ili viče izranjena nježnost, izgubljena toplina ili nedovoljna ispunjenost.

Poseban problem jest samo književno stvaranje, pjesnikov odnos prema samu činu stvaranja ili reproduciranja toga što je stvoreno. Katkada su jasno vidljive sumnje u vrijednosti književnoga pjesničkoga stvaranja i sumnje u životne vrijednosti uopće. Iz tih sumnji, nedoumica i nesigurnosti proizlaze frustracije, stalna inzistiranja na pronalaženju zaborava ili smirenja u alkoholskom spleenu, sitne svađe i podbadanja, riječju, kroki nesretnoga, nesređenog i nezdravog života. Pjesnik je toga i te kako svjestan jer da te svijesti nema i da jednostavno bilježi trenutke svojih nesvjesnih stanja, ne bi bilo toliko efektnih poenti kojima vješto i vrsno zaključuje pjesmu ili je ostavlja otvorenom za različita čitanja. Izostala bi također njegova primjetna dobroćudnost; lirski subjekt prolazi kroz razne situacije bez kakve snažne pobune, ne iskaljuje svoj bijes i ne želi nikomu nikakvo zlo. Stvari se jednostavno događaju. Njegova vještina i spretnost da ozbiljno pretvori u šalu, ili šalu duhovito uozbilji dokaz su pjesnikova umijeća da u jeziku ostvari ljupku umjetninu; da svoj život, na prvi pogled truo, besmislen i jednoličan oblikuje u začudno pjesničko tkivo. Niz pjesama kao da bi se želio ili mogao pretvoriti u kratku priču, short story, primjerice pjesme "Onako prijateljski", "Believe", "Nije zgoreg ponoviti", "Delirij u Vrapču", "Zašto te ne vole" ili "Nevažne stvari". To samo pokazuje i naglašuje drugu autorovu sklonost, sklonost kratkom i efektnom proznom diskursu: danas je ionako katkada vrlo teško razlučiti pjesnički diskurs od proznoga.

Zaključno: zbirka "Bez detalja, molim" oslanja se jednim dijelom na poznati nam autorov pjesnički slog, ali joj nikako ne bismo mogli prigovoriti s vulgarnosti ili nedovljne promišljenosti. Riječ je o poeziji nježnog lica s velikim ožiljkom. Robert Roklicer svoje stihove slaže vješto, kadšto anegdotalno, kadšto sumorno lirski, kadšto grubo i tvrdo. Začuđuje njegova snaga, njegova potisnuta nježnost i bezazlena otvorenost. No znamo da se ipak djelo i njegov autor ne mogu i ne smiju uvijek poistovjećivati.