Krešimir Brlobuš

Preludij tišine

Veći dio preludija tišine sabranih u ovoj knjizi zapravo su raznovrsni fragmentarni zapisi ponajviše nošeni dosljednom orfičkom potrebom autora da u razgovoru s odavno utihnutim duhovnim srodnicima posve tiho u osami osluškuje i pokušava zapisati one duhovne nemire duše što se, prema njegovu uvjerenju, ponekad daruju orfičkim pjevom tišine. Oni su istoznačna posljedica nepredvidljivih trenutaka darujućega nadahnuća tijekom kojih se duša osluškujući ugađa s blaženom tišinom onoga mislenoga puta na kojemu se nehotice i posve neposredno dokidaju bezbrojne metafizičke razlike i tiho razotkriva neizrecivo jedinstvo svega što jest.

Sudeći prema naslovu knjige, osnovni lajtmotiv autorova preludija je tišina, a tišina je onaj mistični hiatus kojemu ne možemo umaknuti. Možda nam baš zbog toga gotovo svaka pomisao na nju istodobno otkriva neku zatomljenu zebnju od neumitnosti zagrobne tišine u mističnome obzoru koje će zacijelo svaki mogući izrijek postati i ostati zalogaj neizrecivog bezdana pratišine. Budući da se mistično zbiva u svemu što jest, onda istome daruje blaženu neizrecivost. Za tišinu kao i za bitak možemo, onkraj svakog mogućeg priroka, jednostavno ustanoviti da naprosto jest. Tišinom se nadaje onaj bezdan neizrecivosti koji onemogućuje svaki mogući metafizički identitet.

Možda samo putem strpljivog suputništva s tišinom mudrosti možemo dospijeti u ono nenadano stanje mislene budnosti koju je odavno slutio i izgovorio Heraklit, kada je posve uvjerljivo utvrdio: Ako poslušate ne mene, nego logos, onda je mudro priznavati da sve jedno jest (fr. D50).