Vinko Grubišić

Stazama samih središta

Knjiga pjesama Stazama samih središta sastoji se od pet ciklusa koji sami za sebe čine motivsko–tematske cjeline u kojima dolaze do izražaja mitsko–mitološke teme (Uzaludne su mogle biti sve opomene Narcisu, Da Odisej ne bi onako naprasite naravi), ali i globalistička, neetička, gruba zbilja (Adieu Dolly). Posebnu pozornost privlači ciklus Pritači iz različitih davnina, u kojem Grubišić poetski komentira neka događanja iz mitske i mitološke prošlosti. Neki ga likovi intrigiraju i on se s ironijskim odmakom upleće u njihove sudbine. Tako će detronizirajući mit o Odiseju napisati da je bio »naprasite naravi« i da se baš nije »najbolje snalazio« na kopnu. Dokaz su tomu poubijani Penelopini prosci. Ironizirajući dalji tijek Odisejeve sudbine, pjesnik spekulira što je sve Odisej mogao učiniti s proscima: poslati ih na »nepostojeći otok«, zaposliti ih »kao težake« u vinogradu ili ih poženiti. Moglo bi se reći da Grubišić, zaokupljen sarkastičnim zapažanjima, gradi svoju poetsku priču na kontrapunktu. Da je Odisej sve tako i učinio, mogao bi navečer s obale »gledati u daljine po kojima je razasuo toliko uspomena«. Odisej se tako u Grubišićevoj interpretaciji doimlje sanjarom i neke vrsti nostalgičarem kao da želi reći: »Gdje su ona lijepa vremena, kad sam brodio morima?!« Taj kontrapunkt još je očigledniji, jer se nameće misao o individualnoj slobodi za kojom potajice žudi Odisej, o slobodi koja bi mu raskinula okove svakodnevice, uputivši ga »vezenim mostovima« njegovih bivših »tulumarenja«.Tako se pjesma istovremeno doimlje (i) nedovršenom pa bi je čitatelj, vođen maštom, mogao dalje poetski i smisaono razrađivati. A u tome i jest draž pjesme: da razmiče emocionalne okvire. Tragajući za »uzvišenijim razlozima života«, iako je, nažalost, svijet »pun onih koji se o tome uopće ne raspituju«, Vinko Grubišić simbolički pokreće poetsko–filozofsku prispodobu ironizirajući je sintagmom kako je »ipak potrebno razlikovati leptira od cvijeta«, jer cvijet se »ne udaljuje od sebe« i zbog toga je u »velikoj prednosti«, a leptira privlači »razigrano odiljanje«. A u tome je kvintesencija i čovjekova bivstvovanja: Ima ih koji se nikada ne »udaljuju od sebe«! Daljine ih odveć ne opterećuju! U tako intrigantnu kontrapunktu Grubišić nas neočekivano zaokuplja pitanjem: Tko više pridonosi životu? Oni uvučeni u sebe, ili oni koji kontinuirano teže »razigranom odiljanju«. U tome je poetska draž i genetički smisao Grubišićevih pjesama: One se čitanjem obnavljaju. Razmiču granice pjesničkog senzibiliteta. Ljerka Car Matutinović